Kolektivno pregovaranje

Jedna od osnovnih aktivnosti Sindikata obrazovanja, medija i kulture je kolektivno pregovaranje, pri čemu je najveći broj kolektivnih ugovora potpisan u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja gdje SOMK ima najbrojnije članstvo.

S obzirom da su u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja poslodavci koji su ujedno i osnivači vrtića pretežno jedinice lokalne samouprave, kolektivno pregovaranje vodi se na razini jedinica lokalne samouprave, odnosno s pojedinačnim vrtićima. SOMK sudjeluje u kolektivnom pregovaranju samostalno ili sa partnerskim sindikatima u svim jedinicama lokalne samouprave i pojedinačnim vrtićima u kojima zadovoljava kriterije propisane Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata.

Dosad, uspješno su vođeni pregovori te su potpisani kolektivni ugovori sa sljedećim JLS-ovima i pojedinačnim vrtićima:

  1. Kolektivni ugovor grad Zagreb i aneksi 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 i 11
  2. Kolektivni ugovor Posedarje – DV Cvrčak
  3. Kolektivni ugovor Labin – DV Pjerina Verbanac i aneksi 1 i 2
  4. Kolektivni ugovor Novska – DV Radost
  5. Kolektivni ugovor Općina Dubrava – DV Dubrava i aneks 1
  6. Kolektivni ugovor Vrbovec – DV Vrbovec i aneks 1, 2, 3, 4, 5
  7. Kolektivni ugovor Rijeka - DV Rijeka i aneksi 1, 2
  8. Kolektivni ugovor Velika Gorica i aneksi 1 i 2
  9. Kolektivni ugovor Zadar - DV Radost i DV Sunce
  10. Kolektivni ugovor Općina Donja Dubrava - DV Klinčec i aneks 1
  11. Kolektivni ugovor Beli Manastir - DV Cvrčak
  12. Kolektivni ugovor Lipik - DV Kockica
  13. Kolektivni ugovor Sisak - DV Sisak Stari i DV Sisak Novi
  14. Kolektivni ugovor Čavle - DV Čavlić

Također, u sektoru kulture, SOMK ima potpisan kolektivni ugovor s Narodnom knjižnicom Vrbovec (aneks 1, 2 i 3), Pučkim otvorenim učilištem Vrbovec (aneks 1, 2, 3, i 4) te Gradskom knjižnicom i čitaonicom Novi Marof.

VIŠE O KOLEKTIVNOM PREGOVARANJU:

Socijalno partnerstvo

Socijalno partnerstvo jedan je od temeljnih mehanizama svih tzv. socijalno-tržišnih gospodarstava kojem pripadaju i sve države Europske unije te je ugrađen i u temelje pravne stečevine Europske unije putem članaka 138. i 139. Ugovora o osnivanju Europske zajednice. Socijalno partnerstvo kao pojam i socijalni dijalog kao njegov temeljni instrument prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO) uključuje sve oblike pregovora, konzultacija iii jednostavno razmjene informacija između predstavnika poslodavaca, vlade i radnika o temama od zajedničkog interesa u vezi s gospodarskom i socijalnom politikom.

Povijesno gledano ideja socijalnog partnerstva dobila je svoj jasan, prepoznatljiv institucionalni profil potkraj 19. stoljeća, kada je u Njemačkoj provedbom zakonskih reformi definirano osiguranje radnika od pojedinih rizika, kao što su: starost, bolest ili nesreća na radu te kada se pod pritiskom radnika i progresivnih političkih ideja počeo razvijati koncept radničkih prava. Iz iskustva Europske unije može se zaključiti da su države koje kvalitetnije provode socijalni dijalog ujedno i države s višom razinom radničkih prava, ali ujedno i s višim standardom života i razine javnih usluga.

Izrazom „partnerstvo“ naglašava se važna komponenta odnosa: sporazumijevanje i uvažavanje. Pojam socijalnog partnerstva priznaje legitimnost različitih uloga, interesa i vrijednosti koje uključene strane zastupaju, uz istodobno uviđanje nužnosti postizanja dogovora.

Učinkovit socijalni dijalog ovisi o više čimbenika, a poglavito o:

  • poštivanju temeljnih prava na slobodu udruživanja i kolektivnog pregovaranja,
  • snažnim, neovisnim sindikatima, s tehničkim mogućnostima i znanjima potrebnim za sudjelovanje u socijalnom dijalogu,
  • političkoj volji i predanosti svih relevantnih subjekata da se uključe u socijalni dijalog,
  • odgovarajućim institucionalnim potporama.

Kolektivni ugovori

Željeni rezultati socijalnog dijaloga su odgovarajuća zakonska rješenja kojima se definiraju pozicija i prava radnika kao najbrojnije društvene skupine s obzirom na materijalno-ekonomski status te kolektivni ugovori kojima se definira razina radničkih prava na nacionalnoj i sektorskoj ili na razini pojedinog poduzeća.

Tripartitni kolektivni ugovori su ugovori u kojima sudjeluju predstavnici vlade, poslodavaca te sindikati kao predstavnici radnika, a dvopartitni su ugovori u kojima sudjeluju samo predstavnici poslodavaca i predstavnici radnika s time da se vlada u slučaju javnih poduzeća i javnih službi u tom slučaju nalazi u ulozi predstavnika poslodavca.

Kolektivni ugovor je pismeni sporazum između radnika, koje predstavlja sindikat, i jednog ili više poslodavaca, kojim se uređuju pitanja plaća i drugih materijalnih prava, radnog vremena i organizacije rada, odmora i dopusta, zaštite na radu, strukovnog osposobljavanja i drugih radnih i socijalnih prava radnika, kao i mehanizama zaštite tih prava. Iako se sadržajem mogu preklapati s individualnim ugovorima o radu, kolektivni se ugovori u pravnom smislu od njih razlikuju po tome što se primjenjuju na sve radnike zaposlene kod jednog ili više poslodavaca koji su potpisali takav ugovor.

Kolektivni ugovori mogu se potpisati na različitim razinama, pa tako postoje kolektivni ugovori na razini individualnog poslodavca, kolektivni ugovori na razini sektora ili grane djelatnosti (npr. graditeljstvo, metalna industrija ili turizam), kolektivni ugovori na razini više djelatnosti (npr. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama) ili opći kolektivni ugovor koji se primjenjuje na sve zaposlene u državi (kakav trenutačno ne postoji u Hrvatskoj). To znači da se na pojedinog radnika istovremeno može primjenjivati više različitih kolektivnih ugovora, kao i odredbe sadržane u njegovom ugovoru o radu, te Zakonu o radu i drugim zakonima i pravilnicima koji reguliraju radne odnose.

Temeljna je svrha kolektivnih ugovora omogućiti radnicima i poslodavcima da putem zajedničkog dogovora detaljnije uređuju funkcioniranje radnih odnosa u praksi, što istovremeno pruža priliku radnicima da se, putem svojih organizacija – sindikata, izbore za povoljnije uvjete rada i prava iz radnog odnosa od onih koja su propisana zakonima ili sadržana u njihovim individualnim ugovorima o radu.

Za poslodavce ovaj mehanizam pruža prednost regulacije odnosa s radnicima na kolektivnoj razini (umjesto za svakog radnika individualno), te kad se pregovara na razini koja uključuje više od jednog poslodavca postići međusobni dogovor o određenoj minimalnoj razini radnih prava kako bi se izbjegla nepoštena konkurencija (nadmetanje u snižavanju cijene proizvoda ili usluge na temelju snižavanja razine prava radnika). Također, za razliku od propisivanja uvjeta rada jednostranim aktom poslodavca (Pravilnik o radu), kolektivni ugovor ima prednost što potvrđuje da su se o njegovim odredbama usuglasile obje strane, te uobičajeno sadrži tzv. klauzulu o socijalnom miru, odnosno odredbu kojom se radnici obvezuju da za vrijeme važenja kolektivnog ugovora neće pokretati štrajk o pitanjima o kojima su se ugovorom usuglasili s poslodavcem.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je trenutno 166 važećih kolektivnih ugovora kojima je obuhvaćeno nešto preko 40.000 radnika te 12 granskih ugovora. Jedan od osnovnih problema u sklapanju novih kolektivnih ugovora je s jedne strane nedostatak istinske političke volje od strane Vlade i poslodavaca za stvaranjem pozitivnijeg zakonodavnog okvira koji bi osnažio ulogu kolektivnog pregovaranja te s druge strane neorganiziranost i rascjepkanost sindikata koji ne uspijevaju ostvariti dovoljan pritisak na stvaranje potrebne političke volje. Također, dodatno je ograničenje asimetrija između reprezentativnosti sindikata kojima su zakonski nametnuti vrlo visoki standardi radi osiguranja reprezentativnosti kojima bi im se formalizirao status pregovarača u kolektivnim pregovorima, dok s druge strane takvi zahtjevi ne postoje prema udrugama poslodavaca tako da su sindikati u mnogim slučajevima zakinuti i sistemski onemogućeni u kolektivnom pregovaranju dok to s poslodavcima nije slučaj.

Nastavno na to, u Hrvatskoj se kolektivno ugovaranje pretežno odnosi na zaposlenike javnog sektora i djelatnosti s visokim udjelom javnih poduzeća u njihovoj strukturi, dok je na razini pojedinih poduzeća kolektivno ugovaranje više iznimka nego uhodan i dobro razvijen sustav.